Moranje

Vozila sam se jučer kući po jednosmjernim ulicama uzbudljivijim od Gardalanda. Onima kojima prolazim gotovo svaki dan, kada pokušavam izbjeći ljude koji na Viškovu ne znaju skrenuti prema Lidlu. Onima koje su u teoriji jednosmjerne, ali živim na Viškovu, tako da me traktor iz suprotnog smjera ne bi iznenadio. I eto, odlučila sam se zaustaviti da bi se ljuljala u parkiću na ljuljački. Ne znam koliko se vi često ljuljate, ali nakon što sam uparkirala svoje dupe na automobilsku gumu, jer na onu drugu ljuljačku nije stalo (osim ako nisam htjela urezane lance sa obje strane tijela, o okrutni svijete), prošle su mi dvije ideje kroz glavu – prva, tko uopće odlučuje o širini ljuljačke i zašto je ta širina redovito premalena, i druga – zašto ja uvijek dobijem baš dvije ideje a nikad tri, ili barem pet. Ne, zaista. Kada sam bila dijete, ljuljačke su bile neudobne i potencijalno opasne za život. Kada sam bila tinejdžerka, morala sam objašnjavati mami zašto imam plavice po bokovima. Sada, kada sam odrasla osoba, ipak razmišljam kako možda nisam smjela jesti toliko pašte kroz odrastanje. Svejedno, ako je netko zainteresiran za doniranje novca da nabavimo traktorsku gumu za poštenu ljuljačku i napokon razbijemo mit o proporciji 60-90-60, neka komentira ispod kolumne.

Sjela sam na ljuljačku jer se nisam ljuljala od 2013. godine. Sjela sam zato što nisam morala. Pa sam se jedno sedam minuta ljuljala i onda mi je dosadilo. Ali se nisam morala ljuljati dulje od toga, pa nije bilo problema. Tih sam sedam minuta iskoristila da razmišljam o moranju, jer ni to nisam morala, ali sam htjela. Moranje. Kada u životu odlučimo zamijeniti svoje željenje sa svojim moranjem? Ili još gore, sa tuđim moranjem. Kada počnemo morati ići na posao, ili učiti sociologiju, ili jesti doručak? Kada se počnemo morati uklapati u norme i prestati ljuljati? Kojeg točnog trenutka počnemo morati gutati i gomilati, a prestanemo htjeti podijeliti?

U nesretnom pokušaju ljuljanja jer imam preduge noge za neobavezan zamah (apel za kopanje rupa ispod ljuljački za nas krakate, sekcija za donacije otvorena u komentarima), razmišljala sam o svojim moranjima. U zadnje sam ih vrijeme imala puno. Ne zato što sam ih htjela imati, nego eto, morala sam. Iako postoji puno stvari koje želim raditi, u sedam sam minuta uspjela sakupiti listu stvari koje moram raditi. Ili barem mislim da moram, jer moram misliti da moram. Ali ne moram. Pa svejedno, hodam svijetom sa rozim naočalama sa željom sa promijenim zemaljsku kuglu, ali onog momenta kada zađe sunce (u Rijeci cirka 1 popodne), moram. Moram otići na sedam kava ovaj tjedan da se netko ne naljuti, a zapravo uopće ne volim piti kavu vani. Svako toliko moram ostati vani dulje od jedanaest navečer, a zapravo više volim gledati Gotham City do jedan ujutro na centimetru kauča koji mi preostane nakon što Bailey raširi svoje četiri dlakave šape. Moram prošetati svog psa jednom dnevno iako ima šesto milijuna metara kvadratnih dvorišta i istrčavamo se svako jutro na livadi, jer ako to ne napravim, moji susjedi i njihovi psi na lancima će me osuđivati kako ograničavam prirodu svom psu. Psu koji trenutno leži ušuškana u dekici i vjerojatno sanja o svim punjačima u Hrvatskoj koje tek treba izgristi i pokvariti. Moram završiti trening ranije kako bih stigla na ostala moranja, a zapravo se volim istezati pola sata na tatamiju dok mi mali Liam gura tablet u lice da naučim sve likove iz igrice koju ću i ja kad tad morati instalirati na mobitel, jer je on tako rekao. A ne želimo se zamjeriti petogodišnjacima. Svako dijete koje zna kronološki nabrojati sedam likova u igrici nije dijete sa kojim se želiš svađati. Pogotovo kada te tri puta za redom pobijedi na najlakšoj utrci.

A što je sa emocionalnim moranjima? O njima malo manje pričamo, jer je lakše smijati se svojoj nesposobnosti igranja igrica. Ali zaista, kada bih morala pisati o emocionalnom moranju iz svoje perspektive, o čemu bih pisala? Vjerojatno o ničemu, jer sam stava da su neke stvari bolje nedorečene, ali valjda je krajnja ideja ovih kolumni hrabrost, pa eto, moram. Možda bih pisala o onom moranju kada jedva čekaš vidjeti svoju prijateljicu jer ju dugo vremena nisi vidjela gotovo nikad, pa se veselo dogovaraš i planiraš, no nekako se uvijek dogodi da se baš zbog nečega ne može. I nekako je uvijek baš to nešto zapravo netko, pa shvatiš da veselje nije toliko obostrano. No ipak, pokušaš smisliti nešto zabavno, kakav roadtrip, iako nemaš prebijene lipe u džepu i jedeš prokulice za svaki obrok u danu, ali nekako uvijek završite na tome da se planovi izjalove, a ti moraš reći da te nije zapeklo, jer to nije pravi razlog za ljutnju (osim što onome koji ga osjeća uvijek jest, a onome koji ga nanosi nikad nije, jer je sve puka stvar percepcije) i na kraju dana, ne želiš povrijediti svoju prijateljicu. O onom moranju gdje proživiš pet različitih medicinskih stanja kroz par mjeseci, ali onda čuješ da te, sada više niti poznanica, za koju si se maksimalno trudila razvući osmijeh na lice i ne voli baš pretjerano, jer jednom ipak nisi mogla na kavu, pa kaže “njoj je uvijek nešto” iako te nikada nije pitala što ti je, a ti se moraš kiselo nasmiješiti jer je kiselo jedino što paše uz papirologiju sa KBC-a. Ili o svim onim moranjima kad odradiš smjenu, dođeš doma, pa dva sata pričaš sa ogledalom o svom nedavnom prekidu, jer nemaš luksuz opterećivati ljude oko sebe svojim sranjima (iako kažu da imaš, ali ti vrlo dobro znaš da nemaš), ali onda redovito moraš sjesti i lijepiti Super attackom tuđa srca iako imaš puno posla i nisi spavala već pet dana dulje od četiri sata, da ne bi ispala šupak kojem je uvijek nešto. Ili o onom moranju kada ipak napišeš blažu verziju događaja da se nitko ne bi osjetio prozvanim, jer ti je žao što ipak nisi našla zajednički jezik sa svim tim, tebi dragim, ljudima. Bude ti žao što objašnjavanje nema smisla (kako s tvoje strane, tako i sa one druge, jer stvari se zaboravljaju i svatko je sebi uvijek u pravu), što se dešavaju neke stvari na koje se jako teško natjerati na reakciju, pa ipak, natjeraš se jer ti bude žao i tebe, i radije bi išao spavati u mirnoj samoći nego polovičnoj usamljenosti. Ovo su moranja koja su neugodna i o kojima ne volimo niti slušati, niti pričati, bez obzira na kojoj se strani moranja nalazili. I ono najgore, svi ih imamo. Često puta imamo obje strane, jer to je život.

Ali reći ću vam nešto, dok sam još ovako hrabra. Ta su moranja odličan trofej. Ta moranja od vas naprave osobu kojoj pregori žaruljica pa, umjesto da ju servisirate tuđim “jebemise” stavom, vi se prestane najavljivati i počnete piti kavu sami, u društvu sebe koja želi provoditi vrijeme sa sobom. Osobu koja prestane trošiti energiju na kisele osmijehe, već ju usmjeri na razvoj empatije prema onima koji ju ne znaju razviti. Osobu koja prestane moliti za tri minute polovičnog saslušanja, i počne slušati samu sebe, dva sata dnevno. I na kraju, osobu koja prestane morati. Zato svatko od nas treba prestati morati, i početi željeti. Svatko od nas treba očistiti policu emocionalnog moranja i na nju staviti novostečeni trofej (ne)moranja, a od svih preostalih moranja treba pokupiti ono najpogodnije. Ja sam se danas odlučila od ljudi kojima sam se okružila pokupiti onaj kvalitetni “jebemise” stav. A sada me ispričajte, jer moram ići pojesti kolač za mamin rođendan. Kolač je prvo moranje koje morate napraviti onda kada odlučite da – ne morate ništa. I zaista, jebe mi se živo.

Editors note: bako, ako ovo čitaš, oprosti, prisilili su me da prostačim.

Editors note 2.0. : Draga mama, sretan rođendan! Ako i ti nešto moraš, sjeti se da te nije tvoja mater na današnji dan rodila da ti moraš išta! Ako te slučajno nazove i kaže da je pročitala kolumnu, slobodno se pravi da me ne poznaješ, to ti je rođendanski poklon bon, a traje 24 sata po početku poziva.

2 thoughts on “Moranje”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *