O krivim nosovima i ostalim tragedijama

Sjedim u komforu svog vlastitog doma kada dobijem poruku na messenger. Po prirodi osobe kakva jesam, izignoriram ju. Jer eto, ja bi najrađe da još uvijek šaljemo pisma. Imali bi puno više pravih prijatelja kada bi to bio slučaj. Još ako ti piše ljevak i riskira prljanje cijele ruke tintom, znaš da te zaista voli. Nakon što sam samu sebe nagovorila da ipak pročitam poruku (ajde Kika, jedna dnevno, i to je početak), vidim ime meni jako drage osobe. Jedne osobe koja je cijeli moj život bila oličenje hrabrosti i svojosti. Ne znam je li “svojosti” uopće riječ, ali sada jest. I kaže ona meni “Kika, piši malo o stereotipima. O onim ljudima koji iskaču izvan prosjeka. O tome da nas odmalena oblikuju da bi bili dobri za upravljanje, jer život je jedna igra”… I sjedim si tako i mislim, ma o čemu da tu pišem?

Zašto da pišem o svim onim silnim situacijama kada sam htjela pomaziti odbačenu mačku lutalicu ali me se snažno povuklo za ruku jer “dobit ću šugu”. Ili o onome kada želiš svirati violinu, ali te svi uvjere da ćeš dobiti ružnu fleku na vratu. Ipak, izgled vrata je bitniji od cjeloživotnog talenta. Žena si, Kristina. Moraš mu biti lijepa. Ali nemoj slučajno da je musliman. Ili hrvat. Ili srbin. Bože pomozi ako je crnac. Ali ako je bogat, onda mu budi lijepa. Ionako nismo ni planirali da imaš vlastitu karijeru. Nemoj zaboraviti, žena si. Ima li uopće razloga da pišem o onome kada nemaš  20 kilograma sa krevetom, pa te svi tentaju kako si “samo malo jača i to je u redu”. Ali sa onim tonom sažaljenja, tonom “nikad ne bih željela izgledati kao ti”. Ili pak o onome kada imaš 20 kilograma sa krevetom, pa daj pojedi onda nešto, sva si osušena. Ili, pazite sada, kada smršaviš, bilo zbog sebe ili drugih, pa te svi pitaju jesi li bolesna. Puno je bolje bilo kada su te mogli osuđivati onako debelu. Tu sam da ti kažem – ne brini, i sada će naći načina. Trebam li, na kraju krajeva, pisati o svakom onom putu kad ofarbaš kosu u rozo, pa ako si cura onda tražiš pažnju, a ako si dečko, onda si peder koji traži pažnju. Ili, recimo, da pričam što se zaista desi sa ljudima koji iskaču iz prosjeka? Da pokrenem temu o cijeni koju plaćaju na kraju dana, da bi bili ono što žele? Jer mene su jednom istukli zato što sam nosila šešir i imala sidecut. Ili da pričam o onima koji ostaju u prosjeku, i njihovoj cijeni koji plaćaju? Jer moj vrlo inteligentan prijatelj radi prosječno plaćen posao zato što su mu rekli da je glup kad je bio mali. A što je tek sa onim stereotipima koje ne možemo promijeniti? Sa onim madežom na licu za koji te uporno ispravljaju da imaš čokoladu od kroasana na licu. Ah ne, oprosti, to je samo tvoj ružni madež na koji ti želim ukazati da bi se osjećala bolje u vlastitoj koži. I koji će te proganjati godinama dok te mama razuvjerava da ti ne treba plastična operacija zbog točkice na licu. Ili da pišem o onoj djevojci ili dječaku koji studira cijeli život, pa je društveni introvert. Ali ako izađe pet puta za redom, onda je čudak. Iako nije, ali ajmo mu/joj nakeljiti etiketu dok ne smislimo drugu.

Ima li zaista potrebe da pišem o svim ovim stereotipima kada ih svi već znamo? Kada smo svi barem jednom u životu ribali ružnu etiketu sa jakne, lica, debelih nogu ili mršavih ruku. I, na kraju krajeva, kada smo barem jednom (iako nismo baš ponosni na to) zaljepili istu tu etiketu na nekoga drugoga da bi se osjećali bolje u vezi svojih etiketa. Pa, mislim da danas neću pisati o tome. Proljeće je, moj lavorić je spreman za pranje. Osim ako ga moj pas nije pojeo, kao i sve ostalo u mom životu. Ja ću danas skinuti sve etikete koje su zaljepljene, i zaljepiti sve riječi i djela kojima sam ih svjesno ili nesvjesno lijepila na ljude oko sebe. I reći ću ti samo nešto… Lezi na pod da ljudi hodaju preko tebe, i onda će se još žaliti da nisi dovoljno ravan. Zato, čak i ako imaš koju etiketu, ili ju izribaj, ili ju nosi sa ponosom. Ali što god da izabreš, zapamti da si puno više od iskrivljenih pogleda svijeta u kojem živiš. Jer krivo je pravo svakome kome je lakše vjerovati stereotipu, a ne tebi.

8 thoughts on “O krivim nosovima i ostalim tragedijama”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *