Puštanje, dopuštanje i propuštanje

Od malena smo naučeni puštanju. Od onog trenutka kada stojiš u Brodokomercu i plačeš dolje, ispod one limene blagajničke trake, jer ti mama ovaj put ipak nije mogla kupiti roze Hubba Bubba žvakaće s obzirom da si zadnji put strpao cijelu rolu u usta pa si završio kod zubara. Od onog trenutka kada su te svi u osnovnoj školi sprdali da imaš zube kao zec, pa bi ti tata držao lekciju kako nije bitno što kaže, nego tko kaže. Od onog trenutka kada imaš šesnaest godina i proširi se trač razmjera svjetskog problema da ti se sviđa prijatelj iz klupe, pa plačeš najboljoj prijateljici a ona te uvjerava da pustiš praznu priču. Od onog trenutka kada na faksu uđeš spreman za ispit, pa se toliko izbezumiš od neznanja da ti profesor nudi Toffifee jer si vidno problijedio. Ili možda od onog trenutka kada kreneš raditi svoj prvi pravi posao, u gradu daleko od svog kreveta, pa ti u trenutku straha više nema tko reći da pustiš, i naučiš se puštati sam.

Naši su životi puni puštanja, propuštanja i dopuštanja. Nađemo nekoga koga volimo, pa puno puta dopustimo da nas promijeni kao osobu. Iako je to ponekad dobra stvar, često se puta desi da samo popustimo ljubavi, pa se naša uverenja izgube u vrtlogu onoga što želimo mi, i onoga što netko drugi želi od nas. Prijatelji, roditelji, bolja polovica… Samo ne mi. Mi nikad nismo krivi, naravno. Upiremo prstom i zaboravljamo da rijetko, ali ponekad, ipak znamo i pustiti. Puštanje oslobađa. Puštanje stvara prostor u nama samima za koji nismo znali da postoji, a kamo li da je zauzet takvom ispraznom emocijom. Taj prostor ima puno naziva. Neki ga nose u boji nostalgije, drugi ga nazivaju ljutnjom, treći će reći da su povrijeđeni. Nerijetko je taj prostor krcat svim tim emocijama zajedno, pa hodamo okolo u zaboravu onoga što možemo postati kada bi samo… Pustili.

Nedavno sam imala priliku pustiti dragu osobu. Naravno da nisam. Prvo sam se borila. Onda sam uvjeravala samu sebe u suprotno. Onda sam se grčevito držala za rukav. Onda mi je postalo preteško samoj, pa sam se ljutila na sve oko sebe. Kad ni to nije uspjelo, kada je moje malo selo dragih ljudi postalo premaleno za moj gnjev, bio mi je kriv cijeli svijet. Kada niti to nije bilo dovoljno, onda sam se počela ljutiti na sebe. A kada sam se napokon i od toga umorila, odlučila sam pustiti. U neznanju i strahu, pustila sam sve u što sam mislila da vjerujem i odlučila nesigurno hodati po žici, a uvjeravam vas, ja ne znam hodati niti po ravnome. I onda se dogodila čarolija. Nije bilo vatrometa, niti pozadinske muzike. Nije bilo bolje putanje, uspješnih karijera ili naglih promjena. Umjesto toga, pustivši stari posao dobila sam priliku naučiti više o svojim željama. Pustivši bolju polovicu, dobila sam prijatelja. Pustivši jedno zapušteno prijateljstvo (ono koje traje toliko dugo da te sram pustiti), upoznala sam novu prijateljicu čekajući autobus. Pustivši svoje zube na miru, počela sam se više smijati. I reći ću vam iskreno, prilično sam sigurna da upravo tako izgleda čarolija života koji živimo. Ne čuješ ništa, niti se išta bitno zaista desi. Naučiš se pasti, pa otresti, pa ponovno hodati najbolje što znaš i umiješ. I nemaš pojma zašto toliko uživaš u činjenici da vani sija sunce, kada te do sad nije bilo briga koji je dan u tjednu. I nemaš pojma kuda uopće ideš. Sve što znaš je da si našao žicu po kojoj ti više nije teško hodati.

6 thoughts on “Puštanje, dopuštanje i propuštanje”

    1. Termin je iduci tjedan. Zdrav, živa, i spremna za borovičku. Ok, zapravo kavu, ali pravit ću se da je borovička ♥️

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *