Svi mi nosimo svoje sunce

Sjedim na terasi od Štrige. U Rijeci je 13° čistog, pazite sad, nezubatog sunca. Svira neki lagani groove, ljudi šetaju sa osmijehom, sjede na kavi sa osmijehom, konobarice dostavljaju kave sa osmijehom. Svi oko mene blistaju sa pet posto više sjaja. Razmišljam si, dok čekam svoju kavu, kako bi bilo super da mogu opisati drugima kako se upravo osjećam. Koja struja prolazi kroz mene, kakav je točno osjećaj ovog toplog vjetra na koži. Onda se sjetim da sam kolumnistica i da imam svoj blog i da je jedina svrha svega ovoga opisivati ljudima osjećaje riječima. Sjetila bih se ja toga i prije, ali valjda me šokirala činjenica da kiša nije pala već tri sata u komadu. Čak sam razmišljala napraviti peticiju da se otkaže škola, predavanja i radno vrijeme u Rijeci kada izađe sunce, kao što Dalmatinci to naprave kada proleti snježna pahuljica. To ja zovem ljudima ispred našeg vremena. Sjedim za stolom sa jednom stolicom, jer mi je ekipa srednjoškolaca do mene pokrala sve ostale. Gledam ih, sa osmijehom, naravno. Njih deset je naručilo četiri pića, dijele jednu kutiju cigareta i nenormalno su glasni. Za što drugo srednja škola uopće i služi, nego da nemaš novca i krpaš se nekome za cigaretu dok se dereš. Svi skupa sjedimo na otvorenom, sa sjenama starih stabala koja se isto smiju. Promatram tu djecu kako pokušavaju biti opušteni dok preko ramena pogledavaju hoće li im slučajno mama proći na putu sa posla baš ovuda, da sakriju cigaretu ispod stola. Dolazi mi kava, i kunem se, vidim smajlića u šalici. Tako vam je to kad u Rijeci izađe sunce. Nema bure, dvojka te nije zalila prljavom kišom dok si stajao na stanici, hodaš bez straha da će ti se golub nekontrolirano zaletiti u facu i svaki semafor za pješake pokazuje zeleno svjetlo. Život u Rijeci je zaista fantastičan, kada sunce nije zubato.

I onda mi dvije stvari padnu na pamet. Prva, što ostatak Hrvatske radi kada je vani sunčano, i druga, što je sa svim onim danima kada u Rijeci sunca nema?

Svi smo mi različiti, pa vjerujem da veliki dio Hrvatske i dalje ponosno paradira po kavama na suncu kao ja danas, dok onaj mali postotak zaista ima pravi posao pa petkom ujutro ipak radi nešto produktivno. Ovo nije kritika na hrvatsku vladu i stopu nezaposlenosti, molim vas nemojte mi ugasiti blog. Što se tiče kišnih i oblačnih dana u Rijeci, mislim da ih je jednostavno toliko da smo mi Riječani primorani nositi svoje vlastito sunce okolo sa sobom. Za razliku od kišobrana. Jedina razlika između autohtonog Riječana i osobe koja se doselila ovdje radi posla ili fakulteta je ta što Riječani nikada ne posjeduju kišobran. Mi smo terminatori otporni na kišu. Čini se da su godine ultra oprezne vožnje Autotrolej buseva pokraj nenatkrivenih stanica zaista odradile svoj dio. Kada bi se napravila ekonomska računica, vjerojatno bi petina plaće prosječnog Riječana bila rezervirana za nervozno kupovanje kišobrana na Tisku. Ali, vratimo se mi na sunce.

Čvrsto stojim iza teorije da svi mi u džepu nosimo svoje vlastito sunce. I to ne bilo kakvo, već ono sunce za sve prilike. Nekima je to sunce omiljena pjesma. Drugima je to sunce draga uspomena. Njemu je miris iz djetinjstva, a njoj je omiljena gumica za kosu. Nekima je teško djetinjstvo, drugima je obećanje djedu ili baki. Tebi je želja za boljim životom, meni je jednosatni miks pjesme o ljamama. Ono sunce za situacije kada sedam sati i pedesetipet minuta radiš, a pet minuta sjedneš prožvakati kajzericu pa ti uleti šef i počne se derati kako ništa ne radiš. Ono sunce za kada kreneš na trening, odradiš ga, pa se u pola tuširanja sjetiš da nisi ponijela rezervne čarape. Ili pak ono sunce za situaciju kada ti mama pronađe cigarete u školskoj torbi a rekao si joj već pet puta da ne pušiš. Ta nam sunca služe da si u tom egzaktnom trenutku osunčamo situaciju i uvjerimo sami sebe da će biti bolje. Tako da, idući put kada te šef zatekne kako jedeš kajzericu, sjeti se da vjerovatno ni nemaš stalni posao. Ako si zaboravila rezervne čarape za presvući se, sjeti se da si terminator otporan na vodu a vani je kiša. A ako ti mama slučajno pronađe cigarete, vrlo ju lako možeš uvjeriti da nisu tvoje, već od Maje koja sjedi dvije klupe iza tebe i zamolila te da joj ih pričuvaš. Jer vjerojatno i jesu. Ali gdje god da danas jesi, kakvo god da tvoje sunce bilo, nikad, ali nikad ga nemoj vaditi iz svog džepa. Osim kada pereš robu na 60 stupnjeva.

Iskoristila bih ovu priliku da se zahvalim svima vama koji čitate ove kolumne, jer ste upravo vi moje sunce u džepu. Skupa sa jednosatnim miksom pjesme o ljamama. Linkat ću vam jednom. Također, želim vas obavijestiti da će sve kolumne biti objavljivane nedjeljom, tako da odvojite svoja mamurna jutra za čitanje, čak i kada vam nije baš do aktivnih kognitivnih radnji. Uskoro ćete moći čitati više i kroz intervjue, ali i teme vezane uz specifične situacije, no o tome više kada padne kiša. Sada idem popiti sunčanu kavu do kraja. Za sve nuspojave obratite se svom liječniku ili ljekarniku.

Truly yours,

Kika.

11 thoughts on “Svi mi nosimo svoje sunce”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *