Okrivi bližnjeg svoga

Ljudi će zbog naslova pomisliti da sam mizantropski nastrojena, ali zaista nisam. Danas je sunčana nedjelja i pale su sve moguće aplikacije koje itko od nas koristi, dakle primorani smo izabrati između dva zla – čitanje mojih kolumni ili ekšual proživljavanje dana sa pravim, postojećim ljudima. Drago mi je da se čitamo, pametan izbor. Ako se pitate zašto je danas na repertoaru nepisani Biblijski zakon – okrivi bližnjeg svoga, vrlo rado ću zasukati rukave i objasniti vam da je za to krivo dvadesetiprvo stoljeće. S obzirom na trenutno stanje, mislim da će većina vas o ovome čitati u ponedjeljak kada se Zurckerberg odluči prestati igrati Boga i vrati nam naše svete Instagrame i fejzbuke i internete gdje se inače oglašavam, osim ova moja dva vjerna pratitelja na blogu koji će dobiti mejl odmah pri objavljivanju kolumne. To ja zovem pravom djecom devedesetih, ne prepuštaju ništa slučaju.


Voljela bih pisati o tome kako svi mi svoju inspiraciju pronalazimo hodajući po svijetu i pokušavajući biti bolje osobe, ali je realno stanje takvo da zapravo svi na putu do svoje prve kave ili marende, putu do posla ili sa posla, ili ako ćemo realno o Hrvaskoj, putu u potrazi posla, hodamo okolo i konstantno primjećujemo krive stvari. One devijacije u ljudima koje nas ne bodu u oko koliko nas bodu u uvjerenja, životne stilove i, usudim se čak napisati, u dušu. Nije da gledamo kako su drugi ljudi obučeni, jer ipak je ovo Rijeka, ali gledamo kako se drugi ljudi smiju, kako hodaju, komuniciraju i žive. I pored milijun lampica koje se taj dan daju upaliti u našim glavama, obično se upali ona jedna, sama po sebi kriva, na kojoj tiskanim slovima u fontu brižnog Comic Sansa piše – KRIVO. Ono što radimo puno češće jest, bez namjernog preuzimanja uloge onog velikog gore iznad nas, spajamo dvije žice i dajemo kontakt tim lampicama kada su u pitanju naši prijatelji. Sjedneš na kavu sa prijateljicom u ponedjeljak, i sasvim ti je super što baljezgate paralelno i o ničemu, jer je početak tjedna i svježi smo i odmorni za kontinuirano ignoriranje bližnjeg svoga. Sjedneš u srijedu, i već je prošao jedan dan između dvije mise, pa si paralelno baljezgate i zainteresirano slušate jer hej, nešto se ipak dogodilo. Ipak sam vidjela čovjeka bez hlača koji stoji u čarapama naslonjen na moj auto na parkiralištu Delta pa sam produžila ravno i pravila se da Peugeot nije moj jer želim zadržati oba bubrega i volju za životom i želim ti to ispričati. A prilično sam sigurna da i ti o tome želiš čuti. No, kad sjedneš na kavu u petak, i već se desilo nekoliko frustracija na poslu, možda si se posvađala sa jednakom polovicom (bio bi bolja da nije kriv za svađu), ili si natovarila previše posla sama sebi na vrat, onda zaista želiš da te netko posluša. Skineš kaput, kreneš pričati, a desi se identična situacija kao na prethodna dva druženja – baljezgate paraleno. Probaš naglasiti temu o kojoj zaista želiš dubinski diskutirati, a on/ona i dalje priča o svom. Kreneš pasivno agresivno slušati u nezainteresiranom tonu sa ‘ja se nikada ne žalim i uvijek pričamo o tebi i sad jednom kad ti želim izjadati dušu ti pričaš o glupostima’ izrazom lica, a pazi sad… oni i dalje pričaju o sebi. I eto ga. Bzzzzzt bzt, bling, KRIVO. Uvijek idemo van u klub u koji oni žele, i jednom se desi da želim na drugo mjesto, i nitko ne želi samnom. KRIVO. Uvijek se prilagodim za dogovor, ali jednom ne mogu doći na traženu lokaciju pa zamolim da se oni prilagode meni, a oni ne žele. KRIVO. Nikad ne pustim šalicu od kave u dnevnom boravku, ali ju danas nisam stigla pospremiti i odmah mi se prigovorilo. KRIVO. Stalno se prva javljam da održimo kontakt, a kada se prestanem javljati, ne dobijem povratnu informaciju. KRIVO. Dvije su fantastične činjenice oko ovog grijeha ”krivo”. Prva, teže nam je napraviti kratki spoj i upaliti lampicu kada ona mora sijevnuti iznad glava nama dragih ljudi i druga (žao mi je što vam ovo moram priopćiti), koliko god mislili da su naše aureole sjajnije od tuđih, svi ovo radimo.


Okrivi bližnjeg svoga princip je po kojem većina nas izbjegava živjeti, sve do onog trenutka kada borba sa teretom svakidašnjice postane preintenzivna, pa si kupimo duplo pakiranje Toffiffee-a i sami sebi objašnjavamo, dok ih jedemo u autu da nas nitko ne vidi, kako su nam svi drugi krivi za našu precepciju svijeta. Razlog zašto nam se ovakvo razmišljanje omakne jest taj što se život, eto, desi. Svi mi imamo lošije i bolje dane, a uz moderne smo influencere naučeni da se sa ovim lošijima moramo nositi bez mane. To je daleko od istine koju većina nas racionalnih, emocionalno sposobnih živih bića proživljava svaki dan. Sa sretnim se danima svatko zna nositi, no posljedice tih sretnih dana koje si postavljamo kao uvjete koje treba ispuniti u lošijim danima su ponekad previše za naša mala leđa. I niti jedna sprava za veslanje ili lat mašina ne može popraviti stvar. Ono što ipak možemo u ovim kratkim trenutcima kada si dopustimo biti ljudska bića jest priznati sami sebi da teorija ”okrivi bližnjeg svoga” ipak nije teorija po kojoj treba zidati temelje naše (ne)sreće. Postoji nekoliko razloga za ovo, od kojih su dva najbitnija ta da smo a) i mi netkome ‘bližnji svoj’ i b) karma je zaista kuja u ovakvim situacijama. Ne samo da nije dobra teorija jer njome možemo uvrijediti ljude oko sebe, već ona u suštini nije dobra za nas same. Ja se i dalje držim one dobre stare da što u sebi hraniš, to i postaješ. Pa, iako se još uvijek nisam pretvorila u jedan hodajući Froot Loop, često sam puta znala biti i ljuta i tužna jer sam noć prije progutala takve emocije za večeru. Ono što sam ja naučila iz svog lošeg nutritivnog izbora jest to da nikad, ali nikad ne možemo sabotirati ovakvim mislima pristup svom umu. Ono što možemo napraviti jest biti hodajuća ljudska bića sa dopustom za pogrešku i željom za radom na suzbijanju ovakvih emocija. Kada kažem rad, ne mislim na mistične meditacije i self help knjige, iako i one nisu loš izbor, već na jednostavne odluke da danas želimo bolji dan, kako za sebe, tako i za ljude oko nas. Da danas želimo sjesti i prihvatiti činjenicu da osoba prekoputa nas baljezga kao i uvijek, ili sami sebi pružiti priliku da prihvatimo činjenicu da je u redu ako ne želimo da ta osoba danas sjedi preko puta nas. Nisu bližnji naši ti koji su krivi za naše emocije, mi smo ti koji su krivi za naše emocije. A takva vrsta krivnje je najljepša krivnja koju čovjek može osjetiti, jer je naša i znači jedino to da imamo apsolutnu mogućnost preusmjeravanja iste na bolje stvari. Naša percepcija je naša krivnja, naša moć, naše oruđe koje možemo prisloniti sebi na glavu, ili iskoristiti kao alat za bolje sutra. Naš ”bližnji svoj” smo mi, koji preuzimamo odgovornost za ishod vlastitog dana. Tako da, idući put kada se nađete na parkingu od Interšpara, diskutirajući sa retrovizorom koji bližnji je danas kriv za putanju vašeg dana, sjetite se da je na vama da si dozvolite biti sretni. To ne znači da morate podijeliti Toffiffee sa ikim, to samo znači da su Toffiffee finije kada ih jedemo iz gušta, a ne iz ljutnje. Na koncu svega, ipak smo samo ljudi.

2 thoughts on “Okrivi bližnjeg svoga”

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *