Pistaćo u torbi

U svačjem malom životu postoje dva ključna momenta za osobni napredak samoga sebe. U svakom onom trenutku između ta dva ključna momenta, desi se, kako ja volim reći, život. Mnogi od vas će već u startu reći “Ma neee, Kika, čekaj malo. Postoji onaj jedan. Onaj kada se zasitiš svega do sada, pa okreneš ploču za 180° i odjednom napraviš sve dobre poteze i tvoj život se naglo popravi i postaneš influencer ili se doškoluješ ili smršaviš 20 kg, ili u krajnjoj granici čuješ da Kraš vraća natrag u proizvodnju Dorinu od Runolista”. Ali u stvarnosti, koja je često neuredna i puna šlampavih trenutaka nelagode kada na prilično širokoj cesti zakačiš retrovizorom parkirani auto tijekom vožnje (ako čitaš ovo, oprosti), postoje dva takva. Ja sam svoj prvi proživjela. Dala sam otkaz na poslu, počela pisati, hustle-ati sa strane, dovela sam treninge i prehranu u red, isfiltrirala društvo, bukirala sa obvezama, počela kupiti plastiku sa livade na kojoj maloljetnici piju Kujundžuša vino (9,99kn/3L) iz radioaktivnih plastičnih boca, i na kraju, sačuvala 15 minuta dnevno da stanem i udahnem sve promjene koje se dešavaju. Obično tih 15 minuta bude onda kada utrčim u garderobu na poslu, tražim ključić od ormarića i pokušavam obući hulahopke da ih ne podrem po 19293921 put. Uvijek uvjerena da je ovo taj jedan moment koji se trebao dogoditi da se moj život okrene na bolje. Uvijek uvjerena da onog drugog nema. Uvijek uvjerena da je naredna putanja samo i izričito uzlazna, jer sam silaznu prošla i preživjela. I onda sam našla pistaćo u torbi.

E sad, da biste shvatili o čemu pričam, moram vam objasniti ovaj pistaćo. Znam da se pistaćo uopće ne piše pistaćo ali, između ostalog, šta mi možete. Prije nekoliko tjedana sam se vozila prema Opatiji kako bi odvezla svoju tetu na energo terapiju. Kupila sam u Šparu pistaće, uprljala cijeli auto jer sam bila gladna i pokušavala sam ih jesti dok vozim, i na kraju sam ih ljutito bacila u torbu. Kada je obavila terapiju, sjele smo na kavu, izvukla sam pistaće i dovršile smo ostatak. Onda sam došla doma, tražila ključ da otključam stan, i umjesto njega izvukla taj jedan pistaćo koji je tvrdoglavo ostao u torbi. Ha dobro, vratila sam ga nazad, jer nikad ne znaš kad ti pistaćo može zatrebati, i nastavila tražiti. Za tjedan dana sam išla na trening, i tražila slušalice, ali umjesto njih sam izvukla pistaćo iz torbe. Ha dobro, vratila sam ga nazad i nastavila tražiti. Za dva tjedna, išla sam kupiti žvakaće na kiosk i tražila sam novčanik, i umjesto njega izvukla pistaćo. Ha dobro, vratila sam ga nazad i nastavila tražiti. Za četiri tjedna stajala sam ispred ormarića u garderobi i tražila ključić, ali umjesto njega sam izvukla pistaćo. I buljila u njega.

U tom sam trenutku postala svjesna da zapravo trenutno proživljavam onu neugodnu tišinu između dva velika momenta u svom malom životu. Stojeći na sredini konopa po kojem koracam, nalazila sam se debelo iza prvog okretanja ploče na slušaniju stranu, zbog kojeg sam postala bolja osoba, a tik ispred onog drugog bitnog trenutka kada bih u pravilu trebala pronaći svoju svrhu i biti kompletirana osoba. No, iako sam bila tik ispred, to mi nije ništa značilo jer sam se i dalje, nogama čvrsto na podu i sa upitnikom iznad glave, nalazila u onoj situaciji između, gdje mi ništa nije imalo smisla, sve do sada ostvareno se činilo premalenim i uništenim, nisam imala pojma što dalje, i kao kompletni moron sam držala pistaćo u ruci umjesto da se spremim za posao. Tako vam, ljudi moji, izgleda drugi moment. Jednako grozan kao i prvi, plus još malo više frustrirajući, jer ga nitko nikad ne očekuje u ono doba kada se on odluči pojaviti.

Kada izvrtim film unaprijed i unatrag, lijevo i desno, u tom trenutku, u toj garderobi, sa tim pistaćom u ruci, postala sam svjesna da život ima veće planove od onih kojima si mi objašnjavamo zašto i dalje nosimo brižni pistaćo u torbi. Tako je, nisam ga bacila. Još bitnije, shvatila sam da život nikako nije ravna crta, niti uzlazna sinusoida. Život je špaget. Ili špageta. Ne znam kako se kaže jednina od špageta a da ne zvučim seksistički. Život je klackalica bez one mekane gume na podu koja ublaži udarac pasivno agresivne osobe s kojom se klackamo a koja nas redovito “slučajno” ozlijedi tako da nas zabije svom snagom u pod. Život je onaj slinavi isprekidani trag koji ostaje nakon što puž prođe po asfaltu. Život je onaj prostor između dobrog i lošeg dana. Život je odvezivanje pertli onda kada se žuriš i povučeš krivi kraj pa napraviš čvor. Život je rasvjetni stup nasred lijepe slike koju si htio uslikati. Život je, na kraju krajeva, ono što se dogodi kada prestaneš brinuti o tome kada će doći tvoj pistaćo moment. Jer dođe. I dobar i loš. I uvijek nas pronađe. I redovito nam opali čepu po zatiljku, bez obzira koliko izdržljivi bili. Ali nam i priušti koju zraku sunca na kišan dan, ponekad nam i pokloni zeleni val na semaforima kad nam se žuri, a tu i tamo se pobrine da imamo taman još jednu žvakaću onda kada nam zaista treba.
Život su dva momenta koji jedan bez drugoga ne mogu, i jedan su drugome neizbježni. Loši i dobri, ali naši. Život je promjena. Život je izbor. Život je saznanje da nikada nećeš sam sebi moći obećati apsolutnu sreću ili sigurnost ili neovisnost ili zdravlje, ali svejedno želiš hodati prema njima. Život je želja da sami odlučimo kako će naši momenti izgledati i koju će važnost imati. Život je čupanje inspiracije iz šupljih džepova, mogućnost da napišem cijelu kolumnu o pistaću koji nema veze sa ničim ovdje i danas. Život je činjenica da vi razumijete o čemu pričam, dok ja sjedim u svom dnevnom boravku, pijem kavu i smišljam što učiniti sa svojim momentom kojeg sam pronašla neki dan dok sam kopala po džepiću od torbe i tražila pistaćo da ga bacim u smeće.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *