Sutra ću

Pišem vam na tjednoj bazi o svim nepravdama i teškim situacijama, o svim onim društvenim normama koje se lome na našim leđima. Dobijem redovito u inbox najljepše poruke na svijetu, i nema zahvalnije osobe od mene na tim poručicama. Kika, baš sam se pronašla/pronašao u tvom tekstu. Kika, od A do Ž. Pišem i na Stilueti o puno mitova koji su malo cenzuriraniji nego ovdje, ali i dalje pričaju o situaciji koja pogodi šakom u glavu svakog od nas, na dnevnoj bazi. Kad uređujem tuđe tekstove, ubacim štih cinizma, da se osjeti povezanost sa čitateljem. Čak i kada pišem tekst za poslovne tvrtke, napravim od njega upitnik socijalnih konstrukta, tako da se i u poslovnom aspektu ne zaboravimo razvijati kao individualci. Ali znate li o čemu sam svo ovo vrijeme zaboravila pisati? O svakom onom putu kada sam ja, Kristina Petrić, bila zajedljiva, nervozna, ili nepravedna. Kada sam bila samo čovjek. Ne onaj nad kojim se vrši nepravda, nego onaj sa druge strane. Onaj čovjek sa kojim se susretnemo na istoj toj dnevnoj bazi, pa pročitamo moju kolumnu, pa kažemo – da, danas sam i ja doživjela točno takvu nepravdu! Zašto ne pišem? Jer, kao i svi mi, teško sama sebi priznam da imam emocionalne mane. Okej, da. Imam celulit, imam boju kose koja nije ono što sam htjela, imam ponekad i koju točkicu na licu, definitivno buckaste prste na rukama, ali imam li i temperament? Imam li ružan komentar o kojem nisam razmislila dvaput? Omakne li mi se nervoza kada znam da nije potrebna? Znači li to da imam i emocionalne mane, baš kao i…. Sva ostala ljudska bića?

Jučer je moj pas odlučio pobjeći po stotridesetipeti put iz dvorišta. Otvoriš portun, zapričaš se, a ona je već na livadi sa lopticom i maše repom tako da, kada ju primjetiš, može otrčati još dalje. Na balkonu bratovog stana stoji petero ljudi kojima je to simpatično. Na livadi stoji susjed sa svojim psom koji urla da ih pustim da se igraju, iako mi se žuri i već smo odradile par sati igre. Na cesti auti prolaze punim gasom. Ispred dvorišta stojim ja, i mamim svog psa milim glasom, kao da ne zna da ću za pet sekundi otrčati šprint na 300m za njom. A u dvorištu stoji moja draga mama, i svojim nježnim glasom doziva Bailey da se vrati. Iz moje perspektive, svi urlaju, distraktiraju psa, a ja se bojim da će otrčati pod auto. U mojoj glavi, nepravda je izvršena nadamnom. Imam dva izbora – mogu se zahvaliti svemiru što imam dvije zdrave noge, jednog blesavog psa, i pleme ljudi spremno da mi pruže ruku pomoći, od kojih jedna osoba već pruža obje, a to je moja mama. No, čovjek sam, kako bi moja draga prijateljica rekla, od krvi i stresa, pa sam izabrala drugi izbor. Izvršila sam nepravdu. Strogo sam se okrenula prema svojoj mami i naizgled pristojnim, ali dubinski iziritiranim tonom rekla da ju prestane dozivati jer ju zbunjuje. Istoj toj mami, koja se ujutro probudi ranije prije posla da ju odvede na livadu da se poigraju. Mami, koja svaku nedjelju sa tatom propješači pet kilometara vodeći psa na uzici. Mami, koja joj jednom tjedno skuha ručak, dok se tata u vrtu igra s njom, kada sam ja negdje u gradu. Znate li kako sam instant znala da sam pogriješila? Onda kada sam se okrenula da pogledam u dvorište je li portun otvoren, a mame više nije bilo tamo. Onda kada je sram i nezahvalnost sijevnula mojim tijelom brže nego Bailey kroz odškrinut portun.

Koliko samo stvari na dnevnoj bazi uzimamo zdravo za gotovo. Koliko samo puta zaboravimo da smo vrlo često upravo mi ta osoba kojoj se omakne loš dan na nekome sasvim nedužnom. Rijetko primjećujemo takve stvari, jer smo jako fokusirani na nepravdu koja se vrši nad nama. A još smo rjeđe zahvalni na jednostavnim stvarima koje naš život čine bogatim. U ovom slučaju, na psu koji je zdrav. Na dvorištu po kojem može trčati. Na mojoj sposobnosti da trčim sa njom po tom dvorištu. I na kraju, na krasnim roditeljima, koji svakim danom postaju sve stariji i umorniji, jer su proveli desetljeća omogućavajući mi sve uvjete na kojima trebam biti zahvalna. Na mojoj mami, kojoj sam nedavno kupila kremu jer su joj ruke suhe, a ne stigne si ju kupiti sama od silnog posla koji radi. Iako mi je rekla da joj ne trebam ništa kupiti za rođendan, a ona meni uredno kupi poklon i napravi tortu svake godine. Na mom tati, koji ne želi pojesti kekse od deset kuna koje sam donijela iz Lidla, jer me nagovara da sačuvam svaku kunu za kavu, a dok sam bila dijete je nesebično svaki dan nakon posla stao na kiosk i kupio mi Barbie klub časopis bez obzira koliko umoran bio od inventure koju je radio od 8 ujutro do 7 navečer.

Ali, svi smo mi ljudi od krvi i mesa. Svima se nama omaknu emocionalne greške, koje na kraju dana uopće nisu greške. Zašto? Jer postoji još jedna stvar na kojoj zaboravljamo biti zahvalni, a to je činjenica da smo spremni razumijeti gdje smo pogriješili, pa istu grešku i ispraviti. Ovakve se situacije nazivaju životom, a njega ne možemo izbjeći. Ono što možemo jest ne ostavljati ništa za sutra, jer je sutra privilegija koju nemamo baš svi. Iako mislimo da nas sutra spremno čeka, ja sam tu da vam kažem da nije uvijek tako. Iako se i ja često puta zaletim i pomislim isto, situacija poput ove me podsjeti da je moj život poklon koji često puta nervozno odmotavam, umjesto da pronađem selotejp i uživam u svakom odmotanom komadiću iznenađenja. Ja nisam čekala sutra. Svojoj sam se mami ispričala isti dan. Pogodite što? Nije mi niti zamjerila. Nije se niti uvrijedila. Znate li zašto? Jer je ona, skupa sa ostatkom moje obitelji, najljepši poklon koji sam danas dobila. Budite oprezni sa svojim poklonima. Budite zahvalni na svojim poklonima. Postoji toliko ljudi koji svoje poklone traže u drugim ljudima, stvarima i životnim situacijama, jer ovakve poklone nikad nisu imali prilike dobiti. Svatko pronađe sreću u onome što ima. I ono najbitnije, posvetite se sreći koju imate danas. Stvorite ju danas, njegujte ju danas i nikad, ali nikad, ne ostavljajte sreću na čekanju za sutra. Jer sutra je poklon koji nema garancijski list.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *