Neću više nikad

Znate li kako prepoznati da vam je život odlepršao, dok niste gledali, u kompletno krivom smjeru od onoga u kojem ste htjeli da ode? Obično tako što ćete ionako već buljiti u tom smjeru, a ništa se neće pojaviti. Ali opet, ako se okrenete za stoosamdeset stupnjeva, pa bacite pogled preko ramena, vidjeti ćete ovaj svoj tulavi pokušaj od života u totalno drugom smjeru, i vjerojatno će izgledati kao Milka Oreo od 300 g (i to ona koju kupiš u centru Rovinja po kežual cijeni od 35 kn), osim što će, kad ga otvoriš, biti bijel od ustajalosti i konstantnog topljenja na policama Konzuma (nikad ne prežaljenih 35 kn). Tako otprilike izgleda moj život trenutno, i iako ću vam se požaliti do iznemoglosti u nastavku teksta, želim da zapamtite najbitniju ideju na početku ove kolumne: ne mogu zamisliti scenarij u kojem bih bila sretnija nego sada i ovdje.

Pa ipak, iako sam sretna, danas vam želim pričati o svojoj neredovitosti u pisanju. Jedini razlog zašto sada tipkam jest taj što me opalila opaka temperatura, pa sam prikovana za kauč sa pogledom na Bailey-nu guzicu. Kolumna se činila kao bolja opcija. Da situacija nije takva da je vani prolom oblaka, da mi je već slomljena noga ponovno ružno škljocnula prije tri dana, da sam pojela puno i previše pa se ne mogu ustati, da me temperatura oborila pod deku, da mi se neda ustati oprati kosu i da nisam spavala dulje od 4h po noći već tri tjedna… Vjerojatno niti ovu nedjelju ne bih napisala kolumnu, nego bih bila lijena prioritetizirati svoje gušte. Ali, kad sam već tu, isprike su sa moje strane. Ne znam kome je gore, meni koja obožavam pisati, ili vama, koji morate čitati moje isprike u kolumnama. Bitno je da održavamo ravnotežu u svemiru. Lijena prioritetizirati svoje gušte. To je pravi opis mog života u posljednje vrijeme. Posao, pa trening, pa pro bono posao, pa još jedan posao, pa pas, pa meal prep-ovi, pa drugi dan, pa čišćenje stana, pa opet novi ciklus svega ispočetka, pa puf, odjednom si odrasla osoba i imaš 3 sata tjedno za stvari koje zaista voliš. I dok mi je  kroz srednju školu i fakultet osnovni problem bio kako smanjiti 12 kava dnevno sa svima na 12 kava dnevno samo sa najmilijima, sada se borim za svoja 3 sata tjedno žustrije nego oni prijatelji iz djetinjstva koji ti se jave nakon 10 godina pa pokušavaju izvući što više informacija iz tebe u nadi da si jadan, ali se junački praviti da im je drago što si uspješan. Ponekad se, dok treniram nakon posla, sjetim onih odraslih ljudi na treningu koji su me uvijek shame-ali jer treniram 5x tjedno govoreći mi da ”ću vidjeti kad počnem raditi kako neću imati vremena za svo to treniranje”. U međuvremenu sam počela raditi, i svejedno treniram 5x tjedno, i čak sam i srela jednu od tih osoba nedavno, ali prije nego sam se uspjela onako nonšalantno pohvaliti ”ej sjećaš se kad si mi prije 7 godina rekao da je nemoguće e pa ti si glup a ja sam pametna”, on je iskomentirao kako se ”lako meni zajebavati, trebam vidjeti kad dođu djeca”. To vam je, ljudi moji, život.

Ali ako se pitate zašto sam, u svemu tome, istinski sretna, odgovor je vrlo, vrlo jednostavan. Neću više nikad. Neću više nikad obećati da ću pisati kolumne baš svaki tjedan, i baš svaku nedjelju. I neću više nikad kupiti čokoladu od 35 kuna. Neću više nikad brinuti o tome što ću odgovoriti ovom Dementoru iz djetinjstva jer, pogodi šta, sretna sam i bez tog razgovora. Neću više nikad slušati te izlike od komentara starijih ljudi koje trebamo poštivati samo zato što su, eto, stariji. Neću više nikad opravdavati svoja uvjerenja, stavove, prehrambene navike ili komentare. Isto tako, neću više nikad pojesti brdo šumskog voća ako mi se jede čokolada. I neću više nikad dopustiti da netko povisi ton na mene. Neću više nikad sama sebi reći da sam debela, ili ružna, ili nedovoljno dostojna. Neću više nikad pustiti Bailey sa uzice u uliciu kojoj ljudi uporno ”sade” otrov za štakore po podu. I neću više nikad biti pristojna dok je netko očigledno neodgojen ili glup. Neću više nikad žrtvovati svoje istezanje nakon treninga samo zato da bi stigla na kavu na kojoj ne želim biti. Neću više nikad otići na kavu na kojoj ne želim biti. Neću više nikad trpiti neznanje od stranaca, poznanika i prijatelja, a planuti na svoju obitelj u nestrpljenju. Neću se više nikad nikome objašnjavati, ni onima koji misle da sam naivna, ni onima koji misle da sam kukavica, ni onima koji misle da sam nesposobna, a ni onima koji misle da sam izgubljena. Neću ih više nikad pokušati uvjeriti da sam hrabra i odvažna, jer ako nekoga moraš uvjeravati u nešto što jesi, onda ti to vrlo vjerojatno i nisi. A ja čvrsto vjerujem da jesam. I čvrsto vjerujem da će ti ljudi završiti u istom krugu pakla kao i oni koji ugase svjetla tijekom vožnje čim se promijeni zakon iako je vani magla i sivilo i kiša.

Neki dan sam pročitala potresan članak o dečku koji je doživio nevjerojatnu tragediju, koja ga je oštetila za cijeli život, i oduzela mu veselje, zdravlje, i na koncu – glas. Ne onaj glas kojim će sam sebi izgovoriti ružne riječi, niti onaj glas kojim se propitkuje zadnjih 4 godine zašto je bio na tom mjestu u to vrijeme kada mu se to dogodilo. Oduzela mu je onaj glas kojim je pjevao. Onaj glas kojim se radovao. Onaj glas kojim se družio, i volio, i smijao. I kada su ga reporteri pitali sjeti li se te kobne noći, vrti li taj film, on je odgovorio da ne prođe dan da se ne zapita zašto je tamo bio. ”Nisam niti htio ići. Prijatelji su me nagovorili. Nisam ni želio biti tamo”. I to je isto život.

Život su te dvije sekunde. Život su naše odluke. Život su naši pristanci na ispunjavanje tuđih želja, ili pristanci na ispunjavanje vlastitih. Život je sposobnost da kažemo ne. Život je vjera da možemo reći da. Život su naše odluke na jednoj hrpi, izmješane u šareno i bijelo i čarape skupa sa puloverima.Život su i stvari na koje ne možemo utjecati. One koje se dese slučajno ili namjerno, bez obzira na nas ili upravo zbog nas. Život je kupovanje jeftinijeg wc papira. Život je miris baruta iz fejk revolvera našeg djetinjstva. Život se troši, kao mirisni bor u autu, bez obzira što ga pustiš u najlonu da dulje traje. Život je tvoje danas, sa malo prtljage od jučer, i vjerom u sutra. Život si ti. Nemoj više nikad.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *