Libar o ničemu

Puno mi se misli vrti po glavi u zadnje vrijeme. I ne znam jesam li to samo ja, ili svatko u svojoj šalici kave nosi talog vlastitog oblika. Kako god sa okreneš, talog je na kraju dana ipak samo talog. Kad se prolije, svi njurgamo jer smo u godinama u kojima sami sebi peremo šalice. Dok smo bili djeca, talog (čitaj: proliveno blato) poslužen na listu od bilo koje livadne biljke bio je savršen specijalitet za nedjeljni ručak. Život je ono što sami od njega napravimo. Život je ono što sami na livadnom listu serviramo.

Dugo vam već nisam pisala. Ovaj ću vikend, pa idući, pa onaj iza njega. I tako mi se nakupilo milijun skripti i ideja za iduću kolumnu, u toj mjeri da više ni sama ne razumijem što sam točno mislila kada sam na salvetu napisala “ako život nije Froot Loops za doručak, onda ga ne želim”. Ali zvuči kao dobra zvijezda vodilja. Razlog mom nepisanju je… Pa, upravo život. Pokušavala sam svo ovo vrijeme od njega napraviti nešto, no ako uzmeš pregled ugrubo, nisam napravila ništa. Naizgled sam samo, kako bi moj dobar prijatelj rekao, ispraznila ladice svog ormara od majica koje sam prerasla. Pod majice mislim na ljude. Malene, šuplje i isprane. Komade svemira koji su sasvim dobri sebi, ili nekome drugome, ali nama više ne stoje kako su nekad znali. I rukavi se gužvaju, i trbuh visi u njima, i najednom, omiljena majica polako probija svoj put do dna ormara. A onda, kada nam život servira pre gorku kavu, onda se uhvatimo vreće za smeće i očistimo zaostatke. Fascinantna mi je, u cijelom tom procesu, bila ta čudna želja da majice ipak sačuvam. Ali na kraju ih ipak teška srca pokloniš nekome koga će usrećiti više nego tebe. I majice zaslužuju sreću, čak i onda kada si za njih platio više no što si trebao.

Svoj život smatram, vjerojatno kao i mnogi vi, jednom nesavršenom krivuljom koja ima savršeni smisao. To nas pokreće kada se ustanemo iz kreveta, čak i onda kada se ne naspavamo dobro, ili pak onda kada se fizički ne možemo niti okrenuti na bok koji nije utrnuo, a kamo li ustati. Pa ipak, u posljednjih sam nekoliko mjeseci naučila više nego u posljednjih godinu dana. Valjda se i to dogodi kada se naglo približiš dvadesetičetvrtoj jer si krivo brojala vlastite rođendane, proces razumijevanja se ubrza. I više nije potrebno da ti netko slomi srce da shvatiš razliku između prijateljstava i uspomena, ponekad je dovoljna dužina od jedne ne poslane poruke po metru kvadratnom. I više nema smisla nabrajati razloge svog izbivanja, ili pak tuđeg neinteresiranja, jer nikoga nije briga jesi li ili nisi ovaj tjedan stigla počupati obrve. Tri sam stvari izvukla kao životnu šamarčinu 2019 godine ovog mjeseca. Prva,  nije problem kad ne stigneš počupati obrve, već kad ne stigneš uhvatiti minutu da zaplačeš na miru, pa onda cmoljiš na poslu jer ti je netko pružio ruku i slučajno akupresurom dodirnuo točku u dlanu koja očito otvara portal plakanja. Da, ovo se dešava nama koji volimo uvijek biti, citiram samu sebe, fantastično. Druga, bez obzira koliko voliš ljude oko sebe i koliko oni vole tebe, stvari će u jednom trenutku postati okrutne, bez iznimke. Život usporava, ubrzava i zaustavlja. I ne bira miljenike koje će poštediti ružnih riječi. Ali sam primjetila da si sretan onda kada te ne liši tuđih ružnih pogleda i riječi. Nadrapao si tek onda kada te ne liši vlastitog iskrivljenog odraza u ogledalu i pomalo preglasnih ružnih riječi koje često izgovaramo bez tona. I treća, koliko god da jesmo socijalna bića, mi to možemo sami. Što god da “to” bilo. Mi sami nepovratne stvari činimo rješivima, onda kada si za to damo priliku. Onda kada si oslobodimo raspored na način da izlike i samopreziranje ostavimo za neki drugi život. I ne treba nam apsolutno nitko osim nas samih. Svi ljudi koje nosimo po džepovima i volimo po zalascima sunca apsolutno su “box of chocolates”, ali redovito sa rokom trajanja.

Već tjednima ne mogu pronaći CD-R za kupiti nigdje na ovoj planeti. Vjerojatno zato što svi normalni ljudi u 21. stoljeću imaju Bluetooth, ili barem Aux kablove. I tako već tjednima ulazim u auto i pošaljem svemiru frekvenciju da mi na Narodnom radiju puste Libara od Gibonnija (ili da mi barem pošalju koji CD)  tako da glasno kažem “Libar” prije nego upalim auto, i usput se zapitam trebam li danas na posao ili drito u Vrapče. Već tjednima se nije dogodilo ništa. Osim što sam voljela intenzivno, radila puno, spavala malo, predbacivala sebi i prebirala po ljudima kao po prekuhanom grašku na tanjuru. I tjednima čekam i čekam i čekam svoju pjesmu, uvjerena da neće dobro zvučati ako ju otpjevam sama. I tako me svo to silno čekanje prijatelja, neprijatelja, sreće, otkaza, zdravlja, novca i života podsjetilo na jednu bitnu stvar koju sam naučila kao dijete, a koje sam se sjetila dok sam u radio ubacivala CD zbog kojeg sam se mukotrpno i jedvajedvice ustala iz kreveta u 5 ujutro jučer… Život je ono što sami od njega napravimo.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *